Kanonska knjiga Dženana Kosa

*Osvrt na knjigu „Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića“ prof. dr. Dženana Kosa predstavljenu 21. 4. 2025. godine u Narodnoj biblioteci „Dositej Obradović“ u Novom Pazaru

Poštovani prijatelji knjige, nauke i kulture, naš grad je večeras počašćen prilikom da bude prostor duhovnog uzdizanja i potvrde kontinuiteta ne samo progresije bošnjačke književnosti kao istaknutog dijela sveukupnog kulturološkog sazvježđa bitka ovog naroda već i ukupnosti evropske kulture čijoj interliterarnoj zajednici svojim grandioznim, višedimenzionalnim i konceptualno raširenim opusom pripada akademik Nedžad Ibrišimović, jedan od autora koji je obilježio drugu polovicu XX i prve decenije XXI vijeka ne samo bošnjačke i bosanskohercegovačke već južnoslavenskih i značajnim dijelom, osobito tokovima i savremenim traganjima za preoblikama motiva, tema i stalnih mjesta bošnjačke književne tradicije u najaktualnijim formama iskaza i tendencijama, svjetske literature u cjelini.

Stoga večerašnje predstavljanje knjige prof. dr. Dženana Kosa o liku i djelu Nedžada Ibrišimovića ne predstavlja samo naučnu valorizaciju jednog velikog pisca, već i važno osnaženje bošnjačkog književnog kanona kao legitimne i samosvojne kulturne vertikale.

Knjiga „Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića“ nastaje iz potrebe da se konačno, jasno i sistematski mapira stvaralaštvo jednog od najznačajnijih književnih glasova bošnjačke i bosanskohercegovačke literature.

U prvom poglavlju Kos pravi snažan metodološki i historijsko-poetički okvir, oslanjajući se na ključne autoritete bosnistike – Midhata Begića, Muhsina Rizvića, Enesa Durakovića – i razobličava višedecenijsku marginalizaciju bošnjačke književnosti. S tim što je, možda, prema našem mišljenju, taj luk u XX vijeku trebalo početi od Rize Ramića, i to ne samo zbog toga što je on autor prvog sintetskog teksta o bošnjačkoj književnosti „Tri generacije muslimanskih pisaca“ objavljenog u periodu međuraća u zagrebačkom „Putokazu“ i što je to udio naše sandžačkobošnjačke duhovnosti u cjelinu bošnjačkog književnog kanona. Ali, sam izbor ove početne pozicije jasno signalizira autorovu svijest da ne može postojati razumijevanje Nedžada Ibrišimovića bez ukupnosti bošnjačkog kanona, osobito sveprustnih tema i motiva koji se raznim preoblikama i u pojedinačnim poetikama susreću skoro kod svakog referentnog autora.

Ibrišimović se, kako Kos pokazuje, ne pojavljuje kao autor u estetskom vakumu. On nastaje u prostoru između – između modernističke zrelosti i postmodernističke razgradnje, između identitetske tišine i intelektualne eksplozije. Njegovo književno djelo jeste oblik duhovnog svjedočenja, ali i znak kulturnog otpora. Romani poput „Ugursuza“, „Karabega“, „Braće i vezira“ i kulminacija u „Vječniku“ pokazuju da nije samo „pisac postmoderne“, već vizionar posthistorijskog, autor koji nadilazi literarne etikete jer piše iz potrebe da odgovori na dublja pitanja: ko smo, gdje smo, i čemu sve ovo? I uz to, spremnost da u skladu sa svojim uvjerenjima redefinira već općepoznata i prihvaćena djela.

Kos veoma precizno rekonstruira Ibrišimovićevo kretanje od modernističkog osjećaja izgubljenosti, kroz fazu fragmentacije značenja, do punog preuzimanja odgovornosti pisca pred narodom i historijom. Ibrišimović nije pisac koji piše zbog literature. On piše zbog odgovornosti. I upravo zato se njegovo djelo ne može čitati neutralno – ono traži angažiranog čitatelja, baš kao što traži angažiranog tumača.

U poglavljima o postmodernističkoj poetici, Kos se suočava s tezom da „Vječnik“ nije postmoderni roman. Ali ono što je Zapadu ironija i dekonstrukcija, kod Ibrišimovića je metafizički nemir, potraga za smislom u svijetu bez uporišta. „Vječnik“ je, u tom smislu, bošnjački duhovni roman par excellence – roman o trajnosti, pamćenju i saburu. To je roman koji vraća vrijeme jeziku, a dostojanstvo narodu.

Posebno poglavlje o publicističkom angažmanu Nedžada Ibrišimovića pokazuje da autor „Vječnika“ nije bio samo tihi stvaralac, nego i intelektualac koji je znao da istupi kad se trebalo govoriti. Njegova publicistika, kako Kos piše, nije odvojena od književnosti – ona je njen produžetak u domenu političkog i društvenog angažmana. Tu pronalazimo Ibrišimovića kao branitelja jezika, pamćenja i narodne duše. Kao pisca koji ne pristaje na šutnju.

Uz sve tematske i teorijske vrijednosti ove studije, ne smijemo zanemariti ni stil pisanja Dženana Kosa, koji sam po sebi zaslužuje osvrt. Njegova rečenica je odmjerena, bogata, ali nikada preopterećena. Kos se ne skriva iza akademske hladnoće, niti upada u zamke hermetičnog žargona. On piše jasno, precizno, a istovremeno s mjerom duhovne empatije prema predmetu svog istraživanja.

U jeziku Dženana Kosa prisutna je jedna rijetka osobina: spoj naučne discipline i literarne osjećajnosti. On ne gubi misao u stilu, niti žrtvuje stil zbog tvrdnje. Njegove analize nisu suhoparne – one imaju unutrašnju dinamiku, gotovo pripovjedačku napetost. Ponekad imate dojam da čitate esej, ponekad da slušate tihog svjedoka jednog vremena, a ponekad da se nalazite pred strogo izvedenom naučnom tezom. Upravo ta stilska višeslojnost čini ovu knjigu ne samo vrijednim naučnim djelom, nego i duhovnim dokumentom jednog naroda.

Dženan Kos je ovom studijom postigao nešto izuzetno važno: potvrdio је Ibrišimovića kao neizostavno ime bošnjačke književne vertikale. I što je još bitnije, uradio je to ne kroz jednodimenzionalnu hagiografiju već temeljitu, znanstvenu, ali emocionalno čistu analizu.

Ova knjiga je, usuđujem se reći, korak ka onome što bismo mogli nazvati „konstituiranjem duhovnog kanona Bošnjaka“ – kanona u kojem više nećemo morati dokazivati da postojimo, već ćemo moći slobodno stvarati, govoriti, čitati i tumačiti iz vlastitog iskustva i sa vlastitog izvora.

Zato, čestitam Dženanu Kosu na hrabrosti, čestitam mu na znanju, i zahvaljujem mu što je ovom knjigom pokazao kako se gradi nauka iz uvjerenja, a ne iz karijere.

prof. dr. Jahja Fehratović