Dženan Kos – „Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića“
Povodom promocije knjige u Bijelom Polju u JU Ratkovićeve večeri poezije
Doc. dr. Olga Vojičić-Komatina
Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti
Filološki fakultet Nikšić
Univerzitet Crne Gore
Monografija Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića autora dr. sc. Dženana Kosa (u izdanju Bošnjačke zajednice kulture), predstavlja monografiju od izuzetnog značaja, ne samo za bosanskohercegovačku i bošnjačku književnost, već i za južnoslovenski kontekst ukupno, budući da objedinjuje i rekonstruiše poetička načela Ibrišimovićevog djela, daje smjernice kako tumačiti socrealizam, poslijeratni modernizam i uspostavu posmoderne, jer Ibrišimovićevo djelo upravo sublimira sve navedene poetičke koordinate. Samim tim, daje se i impozantna mogućnost poređenja i sa drugim piscima i poetikama, što Kos ovdje i čini, upodobljujući i produbljujući kapacitete komparatistike kao metodologije na temelju čijih saznanja se akumulira znanje i o pojedinačnim poetikama i o nacionalnim književnostima, te najposle o značaju poetika i književnosti u okviru evropskog konteksta. Ibrišimović je bio polihistor izuzetnog obrazovanja i interesovanja – pisac – pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, publicista, scenarista, slikar pa pisati o njemu, preciznije, istraživati ga studiozno, ima semantiku posebne nosivosti i vrijednosti. A Kos ovdje minuciozno i sistematično analizira pa potom sintetiše njegovo djelo i poredi međusobno i sa drugim piscima, a kroz koncept međusobne uporedivosti pravi dijahroni presjek relevantne književnoteorijske i književnokritičke misli o Nedžadu Ibrišimoviću. Dakle, ko god je nešto vrijedno napisao o ovom piscu i o književnosti BiH u vremenima koja bilježe njegov životni i stvaralački biografizam, našao je svoje mjesto ovdje. Takođe, Kos interpretira i sve pravce i formacije nastajale na izuzetno produktivnom bosanskom tlu kroz književne postupke ovog autora, ali i drugih stvaralaca – neoromantizam, neorealizam, neosimbolizam, neoekspresionizam i dr.
U studiji Književnost i kultura historije u jugoslavenskom socijalizmu, Sanjin Kodrić zapaža da južnoslovenski koncept socijalizma u Bosni i Hercegovini počinje dramom Skendera Kulenovića Djelidba. Lejla Vesković u svojoj knjizi Subverzija političke moći u Jugoslaviji od 1970-1999, književnost i pop kultura takvu vrstu pisanja naziva socijalističkim estetizmom. Kako god se nominovala, jedno je sigurno – književna smotra Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata postaje alegorijski majska, proleterska, visokoangažovana i programska. Dakle, književnost ima svoje dužnosti i obaveze, ona je pod jurisdikcijom ideoloških koncepcija. Razmatrajući i odgonetajući taj period jugoslovenske književnosti i njene vrijednosne tačke gledišta Kos zapaža da poratni modernizam uspostavlja svoju kanonizaciju i svoje osobene kulturne kodove, zapravo specifičnu ikonografiju književnosti u kojoj je sloj slikovnosti morao imati jasno određene ciljeve i precizno podređene zadatke u službi ideologije jednog režima koji se transformiše u vladavinu dogme. Književnost nastajala u tom periodu jeste imala i svoja kvalitativna obilježja i jeste bila usmjerena na didaktičko-pedagošku koncepciju, te realizaciju pa potom i popularizaciju kanonskih pisaca i djela, odnosna pisaca i njegovih djela koji su postajali kanonski. Sam idiolekt pisaca morao je biti jezički integralan, razumljiv, sintaksički i logički pregnantan. No, Kos zapaža i drugu stranu stvarnosti u kojoj bilo kakvo iskoračenje iz tematsko-motivske okosnice socrealizma i nakon njega i poratnog modernizma, bilo kakav pomak od ustaljene jezičko-stilske literarnosti, nije smatran/o afirmativnim potezom od onih koji su imali zadatak kontrole i cenzure književnih djela. U skladu sa poslijeratnim modernizmom u crnogorskoj književnosti stasavaju djela Mihaila Lalića u kojima se događa određeni otklon od rigidnih tematskih, psiholoških i jezičkih uokvirenosti te protagonisti postaju kadri sumnjati u tekovine revolucije, čime se demonstrira načelo po kojem likovi ne mogu više biti poglavito normativni nosioci određenih karakteristika niti mogu biti oštro polarizovani, već naprotiv, oni postaju ose binarnih rasijavanja, kako to napominje Lotman. Lik je u socrealizmu bio i homo politicus i homo miles i homo heroicus, a sve to je konstanta u herojskim modelima svijeta. Takođe, sve naznačeno podrazumijevalo je da protagonista mora biti odan samo jednoj ideologiji i vjerovati bespogovorno i isključivo njoj, što poratni modernizam unekoliko pomjera praveći prostor za postmodernističku koncepciju junaka u kojoj je pojedinac sam ispred prošlosti i ima privilegiju da je preispituje ma kakve tragične posljedice imao. U skladu s tim, Kos napominje da je apsurdno, ali evidentno učinkovito preimućstvo totalitarnih režima posvećivanje književnosti na način koji ona zaslužuje, misleći pod tim upravo na budno oko cenzure koja prestrojava i književnu i ukupno umjetničku senzibilnost.
U poglavlju Književno djelo Nedžada Ibrišimovića u kontekstu transformacijskih i razvojnih procesa savremene bošnjačke književnosti Kos produbljuje maloprije iznesene teze o načinima realizacije ideja jugoslovenskog socijalizma kroz umjetnost, poglavito književnost, ali i kroz druge aspekte društvenih angažmana. Kos citira Kodrića, Orvela, Kazaza, Durakovića i druge proučavaoce kulturalnih okolnosti nastajanja socrealizma, moderne te sloma moderne u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti. Tu se potom razmatra i Ibrišimovićevo mjesto u procesu inicijacije postmoderne u bošnjačkoj literaturi. A u sljedećem poglavlju se sistematično, podrobno i reljefno analizira postmodernistička književna prolegomena pa onda i evolucija idioma Nedžada Ibrišimovića. Godine 1964. nastaje Kuća bez vrata, prva njegova zbirka pripovijedaka u kojoj se konstituiše nov način pisanja, nov pogled na svijet potpuno drugačijih i po principu antropološke kritike – nenormativnih junaka, i to junaka koji su sumnjajući, pitajući, rastrzajući, pomjerajući, incidentni, koji prelaze iz jednog u drugo klasifikaciono semantičko antipolje, ne mireći se sa kolektivnim ustrojstvima i često bivajući, ostajući i stradajući sa nesagledivim i besprizornim tragičkim posljedicama zbog ekcesnog djelovanja svoga duha. Dženan Kos konstatuje i da Ibrišimović 1968. godine piše roman Ugursuz u kojem je na znatno širem planu historijske teme smjene dvaju carstava oslikao raspad begovske porodice Abazović i čitavog jednog patrijarhalnog svijeta i to kroz mučno i bolno prelamanje njegove individualne i kolektivne tragike u svijetu glavnog junaka – nijeme i uboge lude Muzafera, a koji se upravo u ovom presudnom trenutku našao u začetku procesa jednako mučne i bolne potrage za vlastitim identitetom. Dakle, ovdje se nude i antikatartički modeli identifikacije koji su upravo potentni kao prezentacija posrnuća pojedinca u disoluciji društvenih sistema. Dalje Kos napominje da Ibrišimović koristi raspoloživa stilska sredstva postmoderne formacije – grotesku, ironiju, sarkazam, rustikalni i urbanu fantastiku, te i stanje apsurda, a sve u službi destabilizacije kanonskih značenja i regulacije novih. Takođe napominje da jezik dobija drugačiju značenjsku nosivost jer u njegovim djelima dolazi do prevrednovanja narativne sadašnjosti, kao i prošlosti, no ne dobija samo jezik metajezička svojstva, već i ono što pripada nestandardnom jeziku – krici, jauci, ćutnja, kao i vizuelne informacije date kroz ikonički znak. Tu se aktiviraju ekstralingvistički i paralingvistički načini sporazumijevanja, dijalogizira se sa čitaocem pa čitalac konstruiše i tekst i podtekst i metatekst i kontekst, kako to, prema Kosovom mišljenju, zapažaju Đuričković i Trifković. U koordinaciji sa navedenim stavovima i sintezama je i Kosovo navođenje Agićevog mišljenja: Njegova rečenica je ogoljena, oslonjena samo na svoje osnovne odrednice, koje se tako organizuju da djeluju čudno i neočekivano. On izbjegava široku, pojedinostima bogatu frazu; detalj je u njegovoj pripovijeci sveden na suštinu, pa njegova slika, građena na takvom detalju, zahtijeva od čitaoca izvanrednu moć uobrazilje da bi je shvatio i predočio funkciju detalja u cjelokupnom kolopletu piščevog pripovijedanja. Pojedinost je kod Ibrišimovića uvijek neočekivana, bizarna, i ona u njegovoj pripovjedačkoj tehnici predstavlja jedan kvalitet (jer njena neočekivanost upravo odgovara neobičnosti i iščašenosti njegovog svijeta), ali otežavajući kvalitet, jer ona, u odnosu na gore rečeno, čitaocu ne približava ovaj svijet, nego mu još više sputava predstavu i drži ga na odstojanju. Upravo zato što nam se njegove ličnosti predstavljaju kroz neočekivane postupke, a da pri tom pisac najčešće ne objašnjava njihova psihološka stanja i motive (što bi bio zahvalan posao u odnosu na njihovu poremećenost), niti ono što tim postupcima prethodilo, Ibrišimovićevo pripovijedanje odaje utisak jednostranosti i nepotpunosti. Sam Ibrišimović za to vrijeme kaže u Nedjeljnoj lektiri da su to kreativne godine jer između ostalih djela nastaju i Kameni spavač, Derviš i smrt i sve značajno nakon njih.
Dženan Kos dalje aktualizuje konkretno ustoličenje postmodernističke poetike u okviru književnosti Bosne i Hercegovine, te stabilizaciju postmodernih regulatora na temelju Ibrišimovićeve proze – pripovijedaka, romana, te pozije i književne publicistike kao simbolike otpora svakoj vrsti autokratizma i zločina, a u svima njima se, dakle, pronalazi rečena paradigma postmodernističkog i kasnije neopostmodernističkog utemeljenja, ovog posljednjeg rafiniranog novim temama koje uslovljava društvena kontekstualizacija.
Analizirajući roman ratne traume i u kojem dolazi do psihotičnih paroksizama Kos citira: Tokom procesa stogodišnjeg nacionaliziranja Muslimana bošnjačka književnost, marginalizirana i svojatana potiskivana od do drugih, stepena književnohistorijske likvidacije, opstojala je zahvaljujući ne samo svojoj samosvojnosti, estetičkoj vertikali, nego i snazi univerzalnih vrijednosti, autentičnoj i humanoj suštini koju je stvaralački iznjedrila u kontekstu balkanskog krvavog razbojišta i genocidnih političkih projekata prema bošnjačkoj naciji.(Kazaz 1999: 315). Prema Kosovoj citatnosti Kazazovih načela, zaključuje se da Ibrišimovićevi romani ne rekonstruišu samo istoriografiju vremena Drugog svjetskog rata ili onog kojim su obilježene traumatične devedesete godine XX vijeka, već istoriju posmatraju kao mrežu ili koloplet sjećanja, moru, fantazmagoriju, užas rasula svijeta i identitet žrtve (kaou romanu Braća i veziri). Ovakve narativne strukture upravo fundamentalno uspostavljaju novi žanr u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti – psihološki novohistorijski roman. Dalje se zapaža da je ratno pismo jedan od najinteresantnihih fenomena na kraju XX vijeka i to u poetičkom, estetskom, etičkom, dakle, sociokulturnom ključu razumijevanja i tumačenja, te u frazeološkom, vremensko-prostornom i ideološkom. Rat je dominantni rubni hronotop koji narativno i psihološki polifono demonstrira kategoriju zla, to je prostor osjetljivog i graničnog pojasa u kojem se ljudsko često transformiše u dehumanizirajuće i animalizirajuće. Dakle, ratna književnost je i etički propagandna umjetnost i postaje angažiran književni tekst. I dalje: Veoma su važna i značajna Ibrišimovićeva djela nastala u vrijeme agresije na BiH, na prvom mjestu, svakako ʻKnjiga Adema Kahrimana…ʼ i drama ʻWoland u Sarajevuʼ ali je – pa makar i kao kuriozum – potrebno zabilježiti kako se baš u tome nevaktu Ibrišimović oglasio i kao pjesnik! Uz desetinu pjesama koje se zasnivaju na kakvoj zgodi, pošalici, dosjetki, posrećilo mu se (valjalo bi biti mnogo pakostan pa kazati ʻomakloʼ), da napiše i neke od najboljih i jednu pod nazivom ʻBosnaʼ, možda i ponajbolju domoljubnu pjesmu u ovdašnjoj našoj književnosti. (Sidran 2011: 9). A u vezi s transponovanjem faktografije u fikciju u okvirima ratnih miljea, Ibrišimović zapaža: ʻVječnikaʼ sam pisao dugo, pažljivo, svim svojim bićem. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) ʻVječnikʼ, otprilike i maglovito, začeo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga snažno osjećao, naslućivao, a još nisam znao ni šta će biti, ni šta će kazivati, ni kako; osjećao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po čemu jesam, jer sam znao da ovo mene što traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da taj skriveni ja otkriva ʻVječnikaʼ. U međuvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znajući još kako da napišem ʻVječnikaʼ. (Ibrišimović 2011a: 26)
Na koncu izlaganja saopštavamo i kako dr. sc. Dženan Kos ocjenjuje svoju monografiju: Naučna studija Književno i publicističko djelo Nedžada Ibrišimovića predstavlja književnoznanstveno i književnoteorijski utemeljen rad u području bošnjačke i bosanskohercegovačke književne historiografije. Tema studije bez obzira na mjesto, ulogu i značaj književnog i publicističkog djela Nedžada Ibrišimovića u poetičkom i književno historijskom kontekstu savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti do sada nije bila predmetom detaljnih znanstvenih istraživanja. Ona je iz različitih uglova samo naznačena ili se o Ibrišimovićevom djelu pisalo iz različitih metodoloških postavki i/ili teza. Usprkos značaju, naročito u smislu znanstvenog sagledavanja estetske vrijednosti ukupnog autorovog književnog, a potom kritičkog i publicističkog opusa u kontekstu savremene bošnjačke književnosti, te u širem kontekstu savremene bosanskohercegovačke i južnoslavenske književnosti, do danas je ostala neistražena ili u najboljem slučaju tek „otvorena“ i „naznačena“ za daljnja istraživanja i proučavanja. S obzirom na korpus književno-umjetničkih i kritičko-publicističkih tekstova, istraživanje je moguće smjestiti u oblast savremene bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književne historiografije, odnosno u oblast savremene bosnistike kao nauke koja se u prvom redu bavi bosanskim jezikom, te bosanskohercegovačkom i bošnjačkom književnošću. Inspirisani ovom opsežnom monografijom posvećenom vanredno značajnom stvaraocu u mogućnosti smo da zaključimo da predstavlja izuzetan doprinos bosnistici, južnoj slavistici, analitičko-sintetičkom opsegu postmoderne, kao i vodećim imanentnim metodologijama književne teorije – komparativnom, fenomenološkom, poststrukturalističkom i semiotičkom pristupu.
