Radionica kaligrafije s Abdulhakom Hadžimejlićem

Ako je doživljaj putovati i upoznavati razne kulture običaje, tada je ukras ugledati lijepo zdanje, arhitektonski okvir ili zgradu. Slikar na zapadu katkad satima stoji i promatra sliku. Kaligrafski umjetnik nema taj luksuz vremena i svoj iskaz ispisuje u samo nekoliko duboko emotivnih poteza. Da bismo se otrgnuli od uspavanog svijeta u kojeg ponire savremeno društvo u kreativnom smislu, ova umjetnička iskustva mogu da doprinesu njegovanju posebne vrijednosti i naslijeđa naroda koji živi na prostoru srednje Bosne.

Odstupajući od kanonizovanog dijela, šabloniziranih pravila i stroge kaligrafske etike, danas smo imali priliku da prizovemo tradiciju jednog naroda koji je živio decenijama na prostoru Balkana. Koristili smo stećak kao šablon u kojeg se upisivalo očitovanje islamske vjere: kelime i šehadet. Er-Rahman.

Ova radionica realizovana je povodom Kurban-bajrama u prostorijama Bošnjačke zajednice kulture Travnik, što ujedno i predstavlja okupljanje oko jedne odredbe koja je nastala prije 3.000 godina. Kako kaže i sam autor radionice Abdulhak Hadžimejlić – ponavljajući trskom dio teksta iz Kur’ana činimo i vjerodostojan ibadet. Kaligrafija, arap. hat-linija,  u početku se pisala na kamenu, ploči, palminom listu ili slonovoj kosti. Kroz evoluciju pisanja nastali su alfabet (pismo nastalo iz feničkog), kinesko, latinsko kao i ibransko pismo kojim je napisana sveta knjiga Indžil. Zanimljivo je i aramejsko pismo, koje se proširuje na područje Saudijske Arabije. Sanskrt alfabet pripada Indiji, Tibetu i Kambodži. Iz palmiri pisma se razvija surijani pismo.

Naučili smo da postoje razne vrste trske kojom se pišu slova. Naprimjer „latinično pero“ se šilji na onoj strani koja je pogodna za pisanje latiničnog pisma. Trska koja raste u toplim predjelima je najbolja, zato što sunce izvuče svu vlagu iz biljke i postaje tvrđa i manje se lomi. Trska iz Irana se podvrgava procesu „đubrenja“. Zakopava se u najčešće u konjsko đubrivo, gdje temperatura dostiže i do 35 stepeni Celzijusa. Tu stoji određeno vrijeme, pet do šest mjeseci, što trski daje posve drugu, tamniju boju. Postoje iranske olovke, bambo trstike i đova trska. Đova je ostrvo u Indoneziji gdje rastu ove biljke. Đova trskom se piše nesih pismo. To je Kur’ansko pismo koje ima intenciju trajanja, odnosno dosta dugo se ispisuje. Sve ovo su prirodni materijali koja vas vraćaju na kontakt sa okolinom. Ta glatkoća ili hrapavost trske, njena boja i specifičan zvuk koji proizvodi prilikom pisanja slova daje posebnu dimenziju spirita, nirvane i ekstaze u kojoj se čovjek nalazi.

Što se tiče tinte ili is-mureket, obično je u upotrebi crna boja. Postoje tradicionalni načini pravljenja uz pomoć masnoće „bezir“. Od nje nastaje bezirno ulje koje ključa u posudi. Prilikom isparavanja formiraju se mrežaste, vazdušne forme paučine, takozvane „saje“ koje se skupljaju i koriste za daljnji proces pravljenja tinte. Dodaje se arapska guma „gumiarabica“ i sve se miješa u posudi sa tučkom. Potrebno je dosta poteza rukom da se opusti ova smjesa kako bi se dobila što bolja tinta. Kasnije se ova „istučena tinta“ stavlja u tintaricu i dodaje neprerađena svila, koja veže masu u posudi da se prilikom pisanja ne bi prosula tinta po papiru. Postoje i druge vrste tinte, kao što su plava ili crvena tinta koja se pravi od posebnih vrsta crva, zlatna i tako dalje.

Papir je podloga na kojoj se najčešće pisalo. Kod njega je važna boja. Najviše se premazivalo turskim ruskim ili turskim čajem. Varenjem raznovrsnih biljaka dobija se tečnost za premazivanje. Šarmantne tragove u premazu podloge ostavlja i kafa. Listovi luka, orahovo ulje, razno cvijeće – sve su to prirodni materijali koji nas samom pripremom smiruju i pripremaju za pisanje.

Kod pisanja kaligrafije također postoji niz pravila od kojih je najvažniji položaj ruke. Brid ruke je oslonac, a ostali dio je slobodan. Ne smije se puno pritiskati trska kod pisanja. Treba uhvatiti kalem (olovku) na sredini vrha. Kada se ispisuju duge linije, piše se iz dva dijela. Debljina olovke je ustvari debljina slova. Mnogo je pravila (kanona), što dosta uskraćuje slobodu kreacije. Ipak, malo prostora za vlastitu kreaciju daje nam karalama, poseban stil pisanja gdje se slova slažu ukrug, mogu da se preklapaju, ponavljaju i uveličavaju. Na taj način možemo da se razmašemo i prepustimo slobodi u ispisu slova.

Naposljetku, cilj radionice kaligrafije s Abdulhakom Hadžimejlićem, kao i svakog pojedinca polaznika i polaznice koji su učestvovali je da ova slova budu pravilno napisana, da imaju i određenu umjetničku dimenziju, kao i da prenesu poruku iz svetog pisma. Uvijek su pisana sa željom da se kroz umjetnost ispisivanja arapskih harfova iskaže i svoj domet u kaligrafiji.