Promocija prve knjige autora Ibrahima Ćeleša

U sklopu manifestacije „Travničke večeri“ u čitaonici Gradske biblioteke Travnik večeras je održana promocija zbirke pjesama „Sanjar“ autora Ibrahima Ćeleša u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture Travnik i JU Gradska biblioteka Travnik.

Knjigu su predstavili prof. Kenan Riđić i sam autor, dok je u svojstvu moderatorice bila prof. dr. Amela Bajrić.

U vremenu kada slobodni stih dominira pjesničkom scenom, a stroga forma se često doživljava kao zaostavština prošlih vremena, rijetkost je naići na pjesnika koji se svjesno i s ljubavlju okreće strogoj metrici, a da pri tome njegova poezija ne izgubi dubinu, snagu i savremenost izraza. Ibrahim Ćeleš je upravo takav pjesnik – autor koji njeguje tradiciju, ali je ne oponaša; koji poštuje klasične forme, ali ih obogaćuje vlastitim, modernim duhom.                                                                                                                                                                           

Ibrahimov pjesnički izraz vraća nas jeziku koji proizlazi iz vjerovanja u snagu riječi da u potpunosti prenese ono što je u čovjeku najskrivenije i najistinitije. Njegova lirika odiše mladalačkom energijom, iskrenošću i senzibilitetom, prožeta motivima zaljubljenosti, romantične čežnje i opčinjenosti ljepotom. Istovremeno, kroz stihove se provlače i tamniji tonovi poput osjećaja gubitka, unutarnje praznine i boli, kao odrazi čovjekove nemoći pred prolaznošću i nesigurnošću života.

Putem složenih unutrašnjih previranja i emocionalnih lavirinata kroz koje pjesnički subjekt prolazi, otvara se prostor za duhovnu refleksiju i suočavanje sa samim sobom. U tom smislu, Ibrahimova poezija predstavlja rijetku pojavu u savremenoj književnosti – istovremeno drugačija od onoga što danas dominira, a ipak u dubokom srodstvu s klasičnim lirskim naslijeđem. Tu se prepoznaje autentična duhovna potraga i borba sa samim sobom. Ibrahimov pjesnički izraz se pritom izdvaja iz savremenih tokova jer donosi nešto originalno i osvježavajuće, a ipak nosi odjeke prošlih lirskih tradicija koje su i dalje žive u njegovim stihovima.

Kada biste se susreli s njegovim stihovima bez imena autora, lako biste mogli pomisliti da je riječ o pjesniku iz zlatnog doba bosanskohercegovačke književnosti – onome koje je iznjedrilo neobičan spoj orijentalne divanske lirike i evropske poetske forme, posebno soneta. Međutim, Ćeleš nije pjesnik prošlosti, nego savremenik koji bira da ne robuje kanonima postmodernizma. Njegovo pjesništvo ne pristaje na površnost današnjice, niti na estetiku trenutka. On piše iznutra, iz vjere u jezik, formu i duboki smisao koji se može otkriti jedino kroz disciplinu izraza.

U njegovoj poeziji čuju se odjeci Ćatićeve romantične čežnje, Jesenjinove pobune i Antićeve tihe, nostalgične tuge. No, ti utjecaji nisu imitacije – oni su nit koja povezuje Ćelešev glas s kontinuitetom jedne književne i duhovne tradicije. Njegov lirski subjekt često nije ovdje i sada – on lebdi između stvarnosti i zamišljenog, između svakodnevnice i onostranog, uvijek u potrazi za smislom koji savremeni svijet uporno zanemaruje ili svodi na trivijalnost.

U tom smislu, Ćeleš nije samo pjesnik, već i svjedok jednog svijeta koji se urušio, ali čiji se odjeci još mogu čuti u pažljivo biranim riječima, u ritmu koji odzvanja kao molitva, u metaforama koje prizivaju ono što smo zaboravili da postoji – ljepotu u tišini, snagu u jednostavnosti, vjeru u jezik.

I dok se mnogi savremeni pjesnici okreću svakodnevnici i fragmentiranosti iskustva, Ćeleš se vraća temelju: pjesmi kao obliku potpunog izraza, kao načinu bivanja i razumijevanja. Njegovi stihovi nisu nostalgična rekonstrukcija prošlog vremena, već pokušaj da se iz ruševina izgubljenih ideala izgradi nova utopija – tiha, lična, ali univerzalna.

U svijetu u kojem je duhovnost ili izrugana ili pretvorena u potrošnu robu, Ćeleš se usuđuje da pjesmom govori o onome što je vječno – o ljubavi, smrti, Bogu, samoći. I upravo u toj hrabrosti da se ne bude u trendu, leži njegova istinska snaga. Njegova poezija nas ne vraća unazad, već nas podsjeća kuda bismo mogli krenuti – ako bismo ponovo povjerovali u poeziju.