Bošnjaštvo i bosanstvo

prof. dr. Jahja Fehratović

Najopasnije bolesti su male bolesti. Tekst je napisan i publiciran još 4. 7. 2020. godine kada je ova ideja bila u začetku, šteta što i drugi bošnjčki intelektualci nisu tada bili glasniji, vjerujem da ovaj virus ne bi eskalirao do ovog nivoa. U svakom slučaju, stavovi iskazani ovdje i danas poslije pet godina ostaju važeći i, čini mi se, još aktuelniji i potrebniji nego tada. Ko bude imao vremena i strpljenja, preporučujem čitanje.

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakterisitkama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i kataličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, [Među glasnijim zagovornicima ove ideje u prethodnom periodu bio je akademik Rsumir Mahmutćehajić, dok u najnovije vrijeme istu u javnom diksurzu intenzivno promovira prof. dr. Suad Kurtćehajić.] i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu [Mahmutćehajićevo poimanje bosanstva zasniva se na negiranju bošnjaštva, za koje smatra da je u današnjem obliku iskrivljeno: „Izvorno bošnjaštvo nije ono što se danas nudi kao etnoreligijska tiranija malog znanja. Kao takvo je opasno i suštinski je antibosanstvo.“ – izrekao je na jednom javnom skupu tvrdeći da je bosanstvo put za izlazak iz trenutne drame Bosne i Hercegovine. https://www.ins.ba/bs/article/7547/akademik-mahmutćehajić-bosanstvo-je-put-za-izlazak-iz-nase-drame. Ove Mahmutćehajićeve ideje produbljuje prof. dr. Suad Kurtćehajić kampanjom promoviranja bosanstva nizom javnih tribina, medijskih istupa i rasparava u kojima, između ostalog tvrdi da se bosanstvo mora afirmirati kao jedno od spasonosnih rješenja za BiH. – Kurtćehajić: BiH je neophodna afirmacija bosanstva; https://www.vijesti.ba/…/kurtcehajic-bih-je-neophodna]; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama sa značajnim šansama za kreiranje budućnosti.

BOŠNJACI U DOSADAŠNJIM SAZNANJIMA

Historijski – Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao genetske, kulturološke i identitetske preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Ovaj izuzetno star blakanski domicil nastao je iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, i kao takav imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat. Zato u skoro svakom DNK rezultatu, pripadnika ovog naroda kao i svih drugih balkanskih naroda, nalazimo veze sa nekim od dalekih predaka – bilo sa Istoka, Zapada ili Sjevera – a onda i svim narodima za koje historijske i druge naučne činjenice govore da su u svojim migracionim kretanjima došli na prostor Balkana. [Zukorlić, Muamer: Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2018.] Iz tog razloga je sasvim površno i pogrešno identitet bilo kog naroda određivati isključivo prema genetskom kodu, jer je isti samo jedan od važnih elemenata izgradnje individulanog i kolektivnog identiteta.

Kulturološki – Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva.

Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povijesne Bosne. [Fehratrović, Jahja: Vjerski dijalog kao ključna spona pomirenja na Blakanu, Zbornik radova sa naučne konferencije „Vjerski mediji i međureligijski dijalog“, Media centar Islamske zajednice u Srbiji, Novi Pazar 2022, str. 18-36.]

Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvencionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen. [Sultan Mehmed Fatih, 28. 5. 1463. godine pri osvojenju Kraljevine Bosne uručuje Ahdnamu bosanskome fratru Anđelku Zvizdoviću kojom njemu i svim kršanima kojom garantira slobodu vjeroispovijesti i garantira ličnu i materijalnu sigurnost hrišćanima u svom carstvu. Detaljno: Poruke Ahdnama Sloboda vjere u multireligijskoj Bosni i Hercegovini, zbornik radova, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, Sarajevo 2018.]

Kao tekovina dominantnih društvenih uređenja s kraja XIX i XX vijeka, među pripadnicima bošnjačkog naroda su se također javili i pojedinci koji su djelimično ili u cijelosti odbacivali vjerske dogme, a sabe smatrali agnosticima ili ateistima građanske orijentacije.

S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.

Teritorijalno, domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga prostora, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji.

Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.

Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravljačkih društvenih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva, životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.

Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje prodirati ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti.

U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. [Rizvić. Muhsin: Doba književne polarizacije (1894-1905), u Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), El-Kalem, str. 25-141.]

Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. [Selimović, Sead: Pitanje nacionlane posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine, Centar za istoriji,  demokratiju i pomirenje. Novi Sad 2009.] Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, [Ustav SFR Jugoslavije iz 1974. godine.] što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci.

Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, [27-28. septembra 1993. godine u Sarajevu je održan Bošnjački sabor na kome je odlučeno da se vrati strastavno ime naroda Bošnjaci.] ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije.

Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

ŠTA SU NEDOSTACI I ZBOG ČEGA JE IDEJA BOSANSKE NACIJE

POGUBNA PO BOŠNJAČKI NAROD?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je, prema našem mišljenju, pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog granicama omeđenog prostora, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).

Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da nakon stoljeća i stoljeća pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.

Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.

Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.

Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različitih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.

Iz svih ovih razloga, smatramo da je ideja bosanske nacije ne samo pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora.

Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.

REZIME

Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.

Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.

Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica.